Piše : Aleksandar Babić

Kapanje

(drevna narodna igra)

Uvod

       Srpski narod je u svom drugom istorijskom trajanju proživeo mnogo vjekova- ali i trenutaka kada su mladi pa i stariji, uz ognjište, u svojim brvnarama, u večernjim i noćnjim satima, mogli da se opuste, bez veće zebnje da će strani nasilnici upasti da ih uznemiruju.Tada su se naši preci, mlađarija,djevojke i mladiđi, ili žene i srednjovečni ljudi, sakupljali po domaćinskim kućama da se što oposli : „komuša“ ili kruni kukuruz , oprede kudelja ili vuna ali bilo je i prilika, najčešće iz prikrajka, sa strane, čekali da se zapodjene pjesma „ženska“, šala ili kakva zabava.To su bila naša poznata „sijela“ i „ prela“ koja su nas održala ....

       Često su se tada mogle čuti pjesme uz gusle o junačkim podvizima naših starih junaka, ali i trenucima predaha i dokolice,tada su se mogle započeti i razne „društvene igre“, kako ih danas zovemo.Tada naravno nije bilo ni šaha, ni karata , ni monopola ali je bilo mnogo drugih igara sa određenim rekvizitima.Bila su to zrna „kuruza“ ili gra’a“, „puljka“ (dugme),novčić ili –prsten.Za neke igre sakrivanja bila je potrebna i kapa : nekad starinska,okrugla,plitka, sa resama kako je naši đedovi zovu „lička“ ili kakva šubara, ili „mica“(kačket),a mogao je poslužiti i priglavak .

Kapanja

Kapanje je drevna društvena tradicionalna igra koju su uglavnom međusobno igrali muškarci za vrjeme noćnih sijela-prela, odnosno zimskih dugih noći.S obzirom na to da se radi o segmentu široke lepeze kulturnih i drugih tradicionalnih osobenosti srpskog naroda i krajiških prostora i da se kapanje održalo bilo bi poželjno da organizacije i udruženja podstaknu i pomognu učvršćenju takve dragocijene tradicije.
Zbog prisustva kapa kao osnovnog rekvizita, tu igru su prozvali kapanje.U stara vremena svi muškarci su nosili kape,a žene marame ili rupce.Kasnije su na prelima na koji su žene plele vunene čerape,a muškarci došli na ideju da od najvrjednijih djevojaka koje su prve pokazale na prelu uređene čarape ubace među kape na sto i takođe pod njih sakrivaju dugme odosno metalni novčić.Djevojke su vremenom plele sve ljepše čarape, a momci su sve više na prela dolazili gologlavi, sa što ljepše uređenom kosom, te su čarape postale glavni rekvizit u kapanju, a na stolu ispred kapača nalazile su se sve ljepše i ljepše čarape raznih boja.Što je kapanje učinilo ljepšim i zanimljivijim.

Zavisno od područja ima manjih ili većih razlika u izvođenju kapanja.Na području Kozare, Grmeča,Manjače,Like i Korduna pravila su gotovo identična, dok na području Romanije,Ozrena,Posavine itd umjestno novčića sakriva se pod kape ili čarape na sotlu prsten i igru ne zovu kapanje već igra prstena.

Način igre

       Kapiteni ekipa određuju i unutar ekipe ko će sakrivati ili ko će tražiti novčić, odnosno dizati kape-čarape.Najčešće sakrivaju oni članovi ekipe kojima je to veče dobro pošlo za rukom,a kod dizanja ko god digne čarapu iz ekipe koja je traži, smatra se da je čarapa dignutama kakav će oni red imati to je njihova stavr.Vrjeme sakrivanja i traženja novčića nije određeno već se nastoji što prije završiti, međutim uz čašicu rakije , domaćeg sira i krajišku pjesmu  svako ubrzavanje umanjuje čari ove drevne igre.

       Igra se odvija na sljedeći način:

 

a)sakrivanje novčića

-U nadležnosti kapitena je da odredi ili odobri ko će sakriti novčić, a lice koje sakriva samostalno određuje kojima će stilom sakrivati i smišlja kako će zavaravati trag novčiću.
-Lice koje sakriva čini to tako što drži novčić sakriven u ruci  i odabranom brzinom ga sakriva pojedinačno pod 10 kapa-čarapa poredanih po stolu, pri čemu se drugom rukom pripomaže.Tu radnju može obaviti i tako što će na ruku u kojoj ili na kojoj drži novčić, staviti odozgo čarapu ili više čarapa i tako sakrivenom rukom ići pod čarape sa namjerom da pod svaku čarapu podvuče ruku sa novčićem i izvuče, a sve sa namjerom da protivnička ekipa ne zna kada je i pod koji čarapu ispraznio ruku.
-Lice koje sakriva obično to čini bez prekida, a ako mu ispadne novčić ili bude viđen ima pravo ponoviti postupak.Sakrivanje mora završiti tako što će na stolu ostaviti 10 potkrivenih čarapa i držati još sakrivenu ruku u kojoj je navodno još uvijek novčić tako da je ruka ustvari zamišljena 11-ta čarapa i tada on traži od protivničke ekipe da dignu jednu čarapu njemu za potkrivaču, kako bi on pod nju ispraznio ruku i na stolu ostavio 10 čarapa- kapa.On ima takođe pravo da sakrije pod 9 kapa-čarapa, a da jednu drži na ruci u kojoj je navodno novčić i opet traži potkrivaču tako da sada svojom tehnikom sakrivanja  čisti ruku pod obje čarape i na stolu ponovo ostvari – namiri 10 čarapa.
-Lice koje sakriva, krije novčić i ruku, reda čarape kako hoće i pazi da mu po pokretu ruke, prstiju, očiju, obrva, usana, grčeva na licu ili drugi način protivnik ne zaključi sa velikom sigurnošću gdje je ostavio novčić ili gdje ga sigurno nije ostavio.Takođe, on se trudi da lažnim gestovima i lažnom pričom podvali protivniku.Kada završi sa sakrivanjem on ima pravo kriti oči, ima pravo ne odgovarati na postavljana pitanja, a može za pregovore i pogodbe sa protivnikom ovlastiti drugog člana ekipe.
-Raspored čarapa na stolu prije početka kapanja je proizvoljan, a mogu biti i na gomili.

b)traženje novčića

-Ekipa koja traži novčić čini to na sebi svojstven način i za vrijeme sakrivanja i kasnije ima pravo postavljati razna pitanja licu koje je sakrivalo, pri čemu može uljudno da dotiče čarapa- kape.
-Za vrijeme traženja novčića sve je u igri, cilj je, na osnovu svih zapažanja za vrijeme skrivanja kao i redosljed sakrivanja, ranijih navika protivnika, zatim na osnovu razgovora, odgonetnuti psihološkom analizom gdje su podvale i varke, a gdje bi sa velikim procentom sigurnosti mogao biti novčić ili pak zasigurno prazna čarapa.Čari kapanja leže upravo u traženju i promašajima u procjeni.

-Dizanja čarapa obavlja kapiten ili član ekipe kome on odobri; međutim, ko god to uradi smatra se da je čarapa podignuta, bez obzira na odobrenje.
-Prilikom traženja novčića, zabranjeno je zadizanje krajeva čarape, pomjeranje ili podvlačenje prstiju pod čarapu – kapu.
-Na poziv lica koje sakrivalo „dajte mi potkrivaču“( tada ja na stolu 10 ili 9 kada odnosno čarapa potkrivenih), počinje dizanje, mada, se može početi i ranije ali se jedna mora dati za potkrivaču, a ostle dignute se stavljaju na stranu i pravila brojanja bodova su ista.
-Lice ili ekipa koja traži novčić ima pravo tražiti ga i iz ruke onome ko je sakrivao i to tek kada je pri završetku sakrivanja odnosno kada traži pokrivaču; tada se obično kaže „ daj iz ruke“.Ako se to dogodi, počelo je traženje.
Pri traženju novčića iz ruke, u slučaju da je novčić bio u ruci, pravo sakrivanja dobija ekipa koja je tražila, a ako nije bio novčić u ruci, smatra se da je potkrivača data.Međutim, ako je lice koje je sakrivalo imalo još jednu čarapu na ruci, tada su praktično otkrivene dvije čarape i na stolu ja ostalo 9 čarapa, što znači da sljedeća dignuta čarapa može da bude patka ako se desi pod njom novčić.
-Dizanje čarape se vrši u principu pojedinačno i uvijek se mora znati kada je koja čarapa po redosljedu dignuta, odnosno mora se precizno utvrditi pod kojom je kapom ili čarapom nađen novčić.
Ekipa koja je sakrivala novčić nastoji da to učini tako da protivničkoj ekipi treba da se pričinjava da su sve čarapa – kape istovremeno i puno i prazne ili da su neke sigurno prazne odnosno pune.Na toj osnovi se bazira bodovanje, dakle, na osnovu pogotka ili promašaja zarađuje se pravo ponovnog sakrivanja, pravo sakrivanja prelazi na drugu grupu, dobijaju se bodovi – koze i dobija ili gubi partija – meč.

        Na osnovu pomnog praćenja sakrivanja novčića, pamćenja prethodnog iskustva, nadmudrivanja i psihološkog „čitanja“ protivnika, ekipa koja traži novčić, odnosno njeni pojedinci imaju formirano mišljenje pod kojim čarapama bi mogao biti novčić, a pod kojim vjerovatno ne bi mogao biti.To mišljenje se zove išćil i kapetani po pravilu traži od svojih članova išćil i na osnovu procjene validnosti mnoštva išćila procjenjuje koje će i kada će čarape dizati il kome će odobriti da to učini.Promašaji u išćilu daju draž kapanju i da nije tako, vjerovatno se ljudi ne bi ni kapali.

       Čovjek je od pamtivjeka izmišljao neki oblik razonode ili provođenja vremena poslije ili između radnih aktivnosti pri čemu su korišteni razni rekviziti ili predmeti koji su mu bili pri ruci.Izmišljana su i dopunjavana pravila tako da su u tim zabavnim igrama mogli da se takmiče.Teško je nabrojati nazive svih igara,a o autorima nema nikakvih usmenih niti pismenih podataka tako da je autetstvo pripisuje narodu.Na pitanje čije je kapanje, jedan satriji čovjek, iz sela Radomirovci na odroncima Kozare, odgovorio je: „To ti je naše,krajiško,čije đe biti?“*